Ko su donatori?

Nakon ove dugotrajne praznične pauze (znate – redovan Božić, pa onda pravoslavni Božić, redovna Nova godina i tako dalje… ah, taj život na Balkanu) pitala sam se kako da započnem ovogodišnje zapise? Šta bih želela da se dogodi u 2012? Pa, kao prvo, volela bih da vidim kako lokalni donatori daju više. Tako da 2012 započinjem prikazom još jednog dela prošlogodišnjeg istraživanja o praćenju medija, koji nam može pružiti makar deo uvida u to ko su lokalni donatori u regionu – a može nam pomoći i da shvatimo kako ta “zajednica” lokalnih donatora sada izgleda.  

Kao što sam komentarisala u jednom od ranijih postova, gledajući medijske priloge izgleda da, u stvari, svi daju: kompanije, pojedinci, udruženja, klubovi, dijaspora, fondacije, crkva…čak i političke partije! Naravno, najistaknutije su kompanije i individualni donatori – s tim što postoje razlike u tome koliko su koji prisutni u različitim zemljama.  

Kao što se vidi na prvom grafikonu korporativni donatori najistaknutiji su u Crnoj Gori (više od 42%) i Srbiji (36%). Međutim, u BiH zastupljeni su sa manje od trećine donacija, a u Hrvatskoj sa manje od 10% ukupnih donacija. Sa druge strane, u BiH i Hrvatskoj individualni donatori prednjače sa više od 42% u obe države; U Srbiji i Crnoj Gori njihovo prisustvo je značajno manje – trećina i petina od ukupnog broja donacija.  

U sve četiri zemlje ima slučajeva filantropskih akcija kada postoji više od jednog donatora (često čak nije bilo moguće razlučiti ko je primarni donator); na grafikonu su obeleženi kao ‘različiti‘. U zavisnosti od slučaja, ovo može uključivati: građane i kompanije, kompanije, poznate ličnosti i građane ili praktično bilo koju drugu kombinaciju. Ovakve kombinacije su najprisutnije u Hrvatskoj (sa preko 38%), dok u drugim zemljama otprilike petina donacija o kojima je izveštavano uključuje različite kombinacije donatora.  

Bliži “pogled” na individualne donacije otkriva da je zanimljivo kada se ova kategorija ‘razbije‘ na različite tipove pojedinačnih donatora – i tu imamo tri kategorije. kao prvo, tu su građani (masovne donacije obično manjih iznosa), a zatim i javne ličnosti koje organizuju/promovišu/podržavaju neku akciju u kojoj su građani pozvani da učestvuju i daju prilog (kao što su npr. koncerti). Kombinacija poznatih ličnosti i građana najistaknutija je u Hrvatskoj, dok su masovne donacije najbrojnije u BiH.

Naposletku, treća kategoriju u individualnoj filantropiji su veće donacije pojedinaca/pojedinki –  odnosno donacije koje su obezbedili bogati, slavni, javne ličnosti, itd… Iako procenti variraju, jasno je da je ta posebna kategorija individualne filantropije još u začetku – čak i u Crnoj Gori, gde je najbrojnija, njihov udeo je manji od 10% ukupnog broja donacija.

Od ostalih donatora, vredi pomenuti dijasporu, koja, osim u Hrvatskoj (gde se zapravo ni ne pominje), obezbeđuje između 5 i 10% svih donacija. Najčešće su u pitanju masovne donacije pojedinaca koji pomažu osobi/porodici u slučaju medicinskog lečenja ili siromaštva. Takođe, u Crnoj Gori i BiH ima zanimljivih primera fondacija u dijaspori. Sa druge strane, klubovi – najviše Rotarijanci i Lion – prisutni su mahom u Hrvatskoj, gde učestvuju sa čak 9,1% od ukupnog broja donacija; u ostalim državama njihov procentualna zastupljenost znatno je manja.

Fondacije se ne ističu preterano (barem u medijskim izveštajima) – ali izgleda da postoji napredak, pogotovu u Crnoj Gori i Srbiji. U Crnoj Gori, dve privatne fondacije su dale značajne donacije, dok u Srbiji, u kojoj je pomenut veći broj fondacija (uključujući i one koje su osnovali mediji i kompanije) izgleda da počinje da oživljava stara tradicija ličnih fondacija/zadužbina građana. Izuzev – očekivanih – fondacija poznatih sportista, ima i nekoliko primera građana koji su, iako nisu bogati ni poznati, osnovali fondaciju čija je posebna svrha da podrži neku grupaciju u okviru njihove zajednice.

Iako se političke partije, crkve i ostali akteri ređe pominju, u svakoj zemlji postoji bar jedan slučaj u kojem se pominju kao donatori.

Iako je dobro što postoji širok dijapazon onih koji daju, čini mi se da postoji značajan prostor za povećanje broja lokalnih donatora u regionu, posebno individualnih donatora. Ali, znamo li kako da ih motivišemo? Znamo li kako da ih “odnegujemo”? Moglo bi da se isplati kada bismo više vremena proveli pokušavajući to da razumemo. Zato što se – na kraju dana – nadamo da će lokalni donatori donirati barem deo onoga što sada doniraju međunarodni donatori, koji, polako ali sigurno, napuštaju region. Iskustva iz Centralne i Istočne Evrope pokazuju da EU (bez obzira na naša visoka očekivanja) neće ni blizu biti u mogućnosti da popuni praznine koje će ostati iza međunarodnih donatora.

About author

client-photo-1

Aleksandra Vesic