Nastavljajući se na zanimljiv prošlonedeljni blog, evo jednog ličnijeg gledišta.
Uvek mi je, manje ili više, bilo jasno zašto vlada želi da ulaže u “opšte dobro” – ona je često motivisana političkim ciljevima; direktno obezbeđivanje usluge može biti ekonomski isplativije; a takvo ulaganje može dati i direktnu poličku korist za one na vlasti. Jasno mi je i zašto bi kompanija to radila – dobra poslovna praksa – društvena odgovornost ili učestvovanje u korporativnoj filantropiji donosi pozitivan imidž i pozitivno utiče na brend, prodaju, itd. Čak shvatam i zašto poznate ličnosti moraju to da rade – često su pod lupom javnosti zbog bogatstva i načina života, a filantropija može ublažiti tu oštricu. Izuzetno racionalno, zar ne? Lako za razumevanje bez obzira na to šta mislimo o ovim motivima.
Ali zašto daje prosečan građanin, iz prosečne porodice, sa prosečnom platom, koji se bori da otplati dvadesetpetogodišnju hipoteku ili odškoluje decu na fakultetu?